BILJKA TJEDNA

Većina biljaka u fitoterapiji pripada evolucijski razvijenijim biljkama. Stolisnik, ružmarin, lavanda, mravinac, kamilice i slične biljke pripadaju obiteljima Lamiaceae i Asteraceae, poznatima i po sadržaju eteričnih ulja. No, neke biljke u fitoterapiji i nisu biljke već gljive koje pripadaju drevnim oblicima života koji su davno prvi kolonizirali kopno. Među njima nalaze se i lišajevi. Lišajevi su simbioza gljiva i algi. U školi najčešće učimo kako u toj simbiozi svi profitiraju - gljive čine čvrsti dio organizma koji štite i upijaju vodu i mineralne tvari, dok alge imaju sposobnost fotosinteze i time stvaraju hranjive tvari iz jednostavnih anorganskih spojeva. Danas znamo da to nije potpuna istina i da su alge u ovoj simbiozi možda i "zarobljene", te da gljive iskorištavaju njihovu sposobnost fotosinteze. Čak i ako je to pomalo nepravedan simbiotski organizam, lišajevi prosperiraju već stotinama milijuna godina, premda su u sjeni razvijenijih organizama.

Jedni od medicinski najpoznatijih lišajeva pripadaju rodu Usnea. Usnea pripada velikoj obitelji Parmeliaceae, koja sadrži preko 2000 vrsta s 87 rodova, od kojih su osim roda Usnea najpoznatiji rodovi Xanthoparmelia, Parmotrema i Hypotrachyna. Sam rod sadrži preko 500 vrsta razasutih po svim kontinentima. Usnea lišajevi rastu i na crnogoričnom i bjelogoričnom drveću u obliku nitastih nakupina, koje mogu ponekad prekrivati veći dio krošnje. Zbog toga se i naziva ponekad "starčeva brada", jer sliči na bradu koja raste s drveća. Zbog vrlo sličnog oblika rasta, vrsta "španjolskog lišaja" (Tillandsia usneoides) se smatrala lišajom. Botaničari su vrlo rano uvidjeli da ona nije lišaj, već biljka iz obitelji ananasa.

Više je vrsta Usnea ljekovito, poput U. florida, U. plicata, U. hirta i U. barbata.

Odavno su ljudi shvatili kako lišajevi mogu biti i ljekoviti. U mnogim kulturama, Usnea vrste koristile su se za liječenje manjih ozljeda kako bi se spriječile infekcije. Danas znamo da su bili u pravu: one sadrže, između ostalih spojeva, i usninsku kiselinu i smatramo kako je upravo ona odgovorna za ljekovito djelovanje. Na odabir ove biljke tjedna, nagnao me posjet Davosu i šetnja po alpskim šumama. Na smrekama sam zamijetio ovaj vrlo prepoznatljiv lišaj. Slučaj je htio da me baš tih dana boljelo grlo, te sam prožvakao nekoliko stručaka svježeg lišaja. Podsjetilo me to na nekadašnju drevnu upotrebu - upravo su tako ljudi nekoć i nalazili ljekovite biljke. I uvjerio se na sebi koliko priroda ima zaboravljenih lijekova - već navečer nije bilo traga grlobolji. Usninsku kiselinu izolirao je njemački kemičar Knopp još 1844 godine.

Usninska kiselina djeluje snažno protiv patogenih mikroorganizama, pogotovo protiv Gram pozitivnih bakterija te nekih patogenih gljivica poput Candida vrsta. Usninska kiselina odlično djeluje i protiv vrsta iz roda Mycobacterium, koje uzrokuju bakteriju u lepru. Stoga u modernoj fitoterapiji, Usnea lišajevi dodaju se u pastile za liječenje infekcija usne šupljine i tonzila. Zanimljivo, ovo svojstvo je iskorišteno i u kozmetici, gdje se ponekad koristi i kao konzervans (sprečava mikrobiološku kontaminaciju i kvarenje proizvoda), ali i kao aktivna tvar kod bolesti koje povezujemo i s infekcijama - seboroični dermatitis i prhut, akne i slične bolesti. Od Usnea vrsti koriste se vodeni i etanolni ekstrakti, a dnevna doza obično iznosi 2g dnevno suhe droge ili ekvivalentnih ekstrakta. Pastile za grlo, vrlo popularne u cijelom svijetu, sadrže obično 100-200mg ekstrakta. Koristi se katkad i dekokt, inače vrlo gorkog okusa. U kozmetici koristi se i CO2 ekstrakt visokog sadržaja usninske kiseline.

U SAD-u je nekoliko preparata s usninskom kiselinom reklamirano kao sredstvo za mršavljenje, u fiksnim kombinacijama s već nezaobilaznim kofeinom. Po fitoterapijskim kriterijima sadržaj usninske kiseline vrlo velik (i preko 1g kao dnevna doza?), a i sama usninska kiselina je u tim preparatima vjerojatno i sintetskog prodrijetla. Nakon pojave hepatotoksičnosti tih preparata, pala je sjena i na same vrste Usnea, sve dok se nije podsjetilo starog pravila kako samo doza čini razliku između otrova i lijeka. Nije jasno kako usninska kiselina djeluje kod pretilosti, ali je mehanizam djelovanja počiva sigurno i na djelovanju na crijevnu floru.

Osim usninske kiseline, ovi lišajevi sadrže i sluzi, od kojih neki pokazuju i imunostimulirajuće djelovanje, a djeluju i ekspektorirajuće, odnosno olakšavaju iskašljavanje. Sluzi obično djeluju blago laksativno. Ovdje leži i greška tvoraca lijeka za pretilost na bazi usninske kiseline kao pročišćene tvari - zaboravili su sveto pravilo fitoterapije kako biljke uvijek djeluju s više kemijskih spojeva različitih mehanizama djelovanja. Da su imali na umu ovo pravilo, možda ne bi imali toliko problema u primjeni na ljudima. Tradicionalna medicina translatirana je i u moderne indikacije, pa se sporadično Usnea vrste koriste i kod infekcija probavnog sustava (infekcija s Helicobacter pylori) i kože. Zanimljivo, Usnea sadrži i velike količine vitamina C.

U nas je upotreba Usnea vrsta vrlo rijetka, umjesto njega dominira upotreba drugog roda, islandskog lišaja. Snažno antibakterijsko djelovanje sigurno će tijekom godina potaknuti širu upotrebu Usnea i oteti zaboravu ovaj zanimljivi ljekoviti lišaj.